Dijana Vučković: Tehnologija ne smije postati pedagoški autoritet

Prof. dr Dijana Vučković za “Vijesti”: Vještačka inteligencija može unaprijediti nastavu samo ako ostane u službi čovjeka - dijalog, empatija i znanje i dalje su srž obrazovanja

U vremenu kada algoritmi ocjenjuju, ispravljaju i podučavaju, profesorica metodike Univerziteta Crne Gore, dr Dijana Vučković, upozorava da tehnologija ne može i ne smije zamijeniti ljudsku dimenziju obrazovanja. U intervjuu za “Vijesti”, ona govori o potencijalima i opasnostima vještačke inteligencije u učionici, etičkim dilemama koje ona donosi i ulozi nastavnika koja se, umjesto da nestaje, transformiše u mentorsku, refleksivnu i empatičnu.

Kao univerzitetska profesorica i istraživačica u oblasti obrazovanja, kako gledate na trenutni talas digitalizacije i integracije vještačke inteligencije u obrazovni sistem?

Integracija vještačke inteligencije u obrazovni sistem donosi prilike i izazove. S jedne strane, digitalizacija i VI nude nezanemarljive mogućnosti za personalizaciju učenja (o čemu se u didaktici i metodici “sanja” decenijama), efikasnije praćenje napretka studenata, pravovremenu povratnu informaciju i razvoj zaista inovativnih nastavnih metoda. Alati zasnovani na VI omogućavaju nastavnicima da bolje razumiju potrebe studenata, da prilagode tempo i stil poučavanja, kao i da se fokusiraju na razvoj viših kognitivnih procesa i vještina - kritičkog mišljenja, kreativnosti i rješavanja problema. S druge strane, prisutni su i brojni izazovi - etički, pedagoški, psihološki i društveni. Važno je obezbijediti privatnost i sigurnost podataka, kao i transparentnost algoritama. Postoji realna opasnost od prevelikog oslanjanja na tehnologiju u procesima koji su u suštini duboko ljudski, kakvo je obrazovanje. Nedovoljna kritička digitalna pismenost populacije, te potencijalna dehumanizacija obrazovanja predstavljaju ozbiljne teme koje zahtijevaju pažnju i odgovorno promišljanje. Smatram da integracija VI u obrazovanje ne bi smjela biti vođena isključivo tehnološkim mogućnostima, već jasnim pedagoškim principima i etičkim okvirima.

Šta Vas najviše intrigira, a šta najviše zabrinjava u vezi sa AI u učionici - i u visokom obrazovanju uopšte? Može li vještačka inteligencija unaprijediti pedagoški proces - ili, kako neki tvrde, potkopati suštinu odnosa između profesora i studenta?

Najintrigantiji je potencijal VI da radikalno promijeni način na koji učimo i poučavamo. VI nam pruža mogućnost da stvorimo personalizovana, dinamična i inkluzivna okruženja za učenje, gdje svaki student može napredovati svojim tempom i prema sopstvenim interesovanjima. Fascinantna je ideja da tehnologija može pomoći u otkrivanju obrazovnih potreba koje možda ne bismo uočili tradicionalnim metodama, te da može rasteretiti nastavnike rutinskih zadataka i osloboditi im vrijeme za neke suštinske aktivnosti: mentorski rad, dijalog i razvoj kritičkog mišljenja.

Najviše me zabrinjava mogućnost da u tom procesu izgubimo ljudsku dimenziju obrazovanja. Odnos između profesora i studenta nije samo proces primopredaje znanja ili terminima kritičke pedagogije – proces deponovanja znanja u bankarskom modelu obrazovanja – nego je to prevashodno interaktivni odnos u razvojno orijentisanom obrazovnom ekosistemu. Taj sistem nudi prostor za socijalnu konstrukciju znanja, a u njemu se odvija motivacija, inspiracija i intelektualni rast. Ako VI postane dominantan posrednik, postoji rizik da se taj odnos svede na tehničku razmjenu informacija, bez emocionalne i socijalne komponente koja čini obrazovanje smislenim. Osim toga, i sama personalizacija učenja mogla bi redukovati tzv. kognitivni konflikt, tj. misaonu situaciju u kojoj se nalazimo pred rješavanjem problema koji zahtijeva naš puni angažman i u zoni je našeg narednog razvoja. Taj kognitivni konflikt snažan je pokretač učenja. Zabrinjava me i pitanje etike i odgovornosti - ko odlučuje o tome koje podatke algoritmi koriste, na osnovu kojih kriterijuma se donose “pedagoške” preporuke i kako osigurati ukupnu etičnost upotrebe VI u obrazovanju. Naime, sve što radimo u obrazovanju mora poštovati pravila akademskog integriteta, a VI donosi izazove u tom pogledu.

U suštini, vjerujem da VI može unaprijediti pedagoški proces, ali samo ako je koristimo promišljeno i u službi čovjeka. Ključno je da tehnologija bude alat, a ne pedagoški autoritet - da podržava nastavnika, a ne da ga zamijeni (to ne bi smjela biti ideja!). Suština obrazovanja, po mom mišljenju, i dalje leži u dijalogu, empatiji i zajedničkom traganju za znanjem - i tu VI može biti valjan pomoćnik, ali ne i zamjena za nastavnika.

Kako se mijenja uloga nastavnika u doba kada mašine mogu da objasne, isprave, ocijene i čak “pouče” studente?

Uloga nastavnika se u eri VI ne redukuje - ona se transformiše. Nastavnik više nije primarni izvor informacija, već bi trebalo da bude kreator smislenih iskustava učenja. Njegova uloga postaje više mentorska, refleksivna i socijalna. Umjesto da prenosi znanje (inače, taj prenosni ili transmisivni karakter nastave odavno se ne smatra valjanim), nastavnik danas usmjerava studente kako da kritički preispituju informacije koje im VI nudi, kako da postavljaju prava pitanja i razvijaju sposobnost etičnog i odgovornog korišćenja tehnologije. Nastavnik postaje vodič kroz obilje podataka i situacija, neko ko pomaže studentima da izgrade (kritičko) razumijevanje, a ne samo informisanost. Time se vraćamo izvornoj ideji pedagogije, jer je pedagog u osnovi onaj ko vodi učenika, a svi nastavnici, uključujući i univerzitetske, trebalo bi da su u toj ulozi barem dok su u učionici. Takođe, nastavnik ostaje ključan u očuvanju ljudske dimenzije učenja - u njegovanju empatije, saradnje, intelektualne radoznalosti i moralnog rezonovanja. To su elementi koje nijedna mašina, bez obzira na sofisticiranost, ne može u potpunosti replicirati.

AI donosi nove izazove u akademskom poštenju - od plagijata do “nevidljive” pomoći. Kako to mijenja poimanje znanja i ocjenjivanja?

VI otvara sasvim novo poglavlje u raspravi o akademskom poštenju. Dok su standardno izazovi plagijata bili u vezi s kopiranjem tuđih tekstova, danas se suočavamo s mnogo suptilnijim oblicima - poput “nevidljive” pomoći algoritama u pisanju, analiziranju ili čak kreiranju sadržaja. To nas primorava da preispitamo ne samo pravila evaluacije, već i same temelje onoga što smatramo znanjem. Tradicionalno, ocjenjivanje je zasnovano na pretpostavci da rad odražava individualno razumijevanje i napor studenta. Međutim, u eri VI granice između studentovog doprinosa i udjela VI postaju nejasne. To nas dovodi do pitanja: da li i dalje mjerimo usvojeno znanje, ili sada vrednujemo sposobnost korišćenja alata na promišljen i odgovoran način? Mislim da se moramo transformisati i evoluirati i kao nastavnici i kao institucije. Umjesto da se borimo protiv VI kao “neprijatelja poštenja”, treba je uključiti u proces učenja i jasno definisati kada i kako je njena upotreba prihvatljiva. Fokus se sve više pomjera s reprodukcije znanja ka razumijevanju, interpretaciji i stvaranju smisla - onome što nijedan alat ne može obaviti umjesto nas. Pored toga, smisleno je razmišljati i o tome šta ćemo zaista ocjenjivati: produkte procesa učenja (odgovore na testu, eseje, razne druge pisane radove) ili sami proces učenja. Drugim riječima, VI nas prisiljava da redefinišemo šta znači nešto “znati” i šta znači “naučiti”. Ako student koristi VI da bi brže došao do rješenja, ključno pitanje više nije da li je to dozvoljeno, već da li razumije proces kojim je do tog rješenja došao. U tom smislu, VI ne urušava akademsko poštenje, ona nas izaziva da ga dublje i zrelije shvatimo.

Na koji način profesori mogu kod studenata razvijati kritički odnos prema tehnologiji, a ne samo tehničku vještinu njenog korišćenja? Ili - kako izgleda nastava koja koristi AI, ali ostaje ljudska i empatična?

Profesori danas ne bi trebalo da se fokusiraju samo na to kako studenti koriste tehnologiju, već na to zašto i s kojim razumijevanjem je koriste. Kritički odnos prema tehnologiji ne razvija se tehničkim obukama, već pedagoškim pristupom koji podstiče promišljanje, etičku refleksiju i samostalno donošenje odluka, a sve to u sistemu kritičke pedagoške paradigme. Prvi korak je da nastava postane mjesto dijaloga o tehnologiji, a ne samo mjesto njene nekritičke primjene. Umjesto da zabranjujemo upotrebu alata VI, možemo sa studentima analizirati kako ti alati funkcionišu, koje pretpostavke i pristrasnosti nose, kako oblikuju naše poimanje znanja, istine, stavova, vrijednosti. Na taj način VI postaje ne samo pomoćno sredstvo, već i tema učenja.

Drugo, nastava koja koristi VI, ali ostaje orijentisana na čovjeka i empatična, mora staviti naglasak na iskustvo, dijalog i zajedničko stvaranje značenja ili socijalni konstruktivizam. Na praktičnom nivou, to znači da bi profesori mogli: uključivati refleksivne zadatke u kojima studenti analiziraju sopstveno korišćenje alata VI; diskutovati o etičkim dilemama i posljedicama odluka koje se tiču tehnologija; podsticati međupredmetno učenje koje povezuje tehnologiju sa društvom, kulturom i humanističkim vrijednostima; stvarati zajednice učenja gdje je tehnologija alat za saradnju, a ne zamjena za međuljudski kontakt.

Hoće li univerziteti, bar oni u regionu i kod nas, reagovati dovoljno brzo da se prilagode novim procesima? I kako uopšte vidite budućnost univerzitetskog obrazovanja u svjetlu tehnološke evolucije?

Mislim da će tempo prilagođavanja univerziteta - posebno u našem regionu - biti neujednačen i sporiji nego što bi trebalo. Međutim, vjerujem da postoji potencijal za duboku transformaciju, a to će zavisiti od mogućnosti da se prepozna šira slika čovjeka i tehnologije u savremenom svijetu. Univerziteti su, nekako po prirodi, konzervativne institucije – oni su čuvari znanja, tradicije i akademskih vrijednosti. Ta uloga je izuzetno važna, ali u kontekstu ubrzane tehnološke promjene može postati prepreka za razvoj. U mnogim našim institucijama i dalje dominira transmisivna nastava i model obrazovanja koji je usmjeren na sadržaj, ispite i formalne procedure, dok se digitalna pedagogija, interdisciplinarnost i inovativni pristupi sporo razvijaju. Ipak, vjerujem da će pritisak promjena – od tržišta rada, preko očekivanja studenata, do globalnih obrazovnih trendova – neminovno dovesti do redefinisanja uloge univerziteta. Budućnost visokog obrazovanja, kako je vidim, neće se temeljiti samo na prenošenju znanja, već na razvijanju sposobnosti učenja (to su tzv. metakognitivne vještine), smislenog prilagođavanja i kritičkog mišljenja u i o svijetu koji se stalno mijenja.

Univerziteti koji prepoznaju VI kao partnera u učenju i istraživanju, postaće mjesta na kojima se uspješno udružuju ljudi i tehnologije u etičnom okruženju. Takve institucije neće samo “proizvoditi” stručnjake, nego će oblikovati odgovorne građane digitalnog društva. Za to je, naravno, potrebna vizija, pa i hrabrost akademskog osoblja i rukovodstva ustanova.

Razgovarao: Vuk Vuković

Izvor: https://www.vijesti.me/vijesti/kultura/779558/tehnologija-ne-smije-postati-pedagoski-autoritet