Dejan Ilić: Da sam ja direktor
Tako kaže ministar prosvete – da sam ja direktor… Nisi direktor, pobogu, ministar si. Ne vredi. Da sam ja direktor, insistira ministar, otpustio bih sve nastavnike koji su bili u obustavi rada. Uživa ministar u svom direktorskom snu. Pa pošto u budnom stanju ne može da se zadovolji otpuštanjem nastavnika, krenuo da otpušta direktore. Blago tebi ministre, nema prepreka za ispunjenje tvojih snova. Cela zemlja gori, a ministar objašnjava da školu treba odvojiti od politike. Izolovati. Vakumirati.
Ostaviti decu i nastavnike bez kiseonika. Hej, on, radikalski ministar prosvete – a znamo, za radikale sve je (real)politika, od obdaništa do socijalne pomoći – insistira na razdvajanju obrazovanja od politike. A zapravo kaže – samo ja, ministar, i moj šef (nije predsednik vlade) možemo da se bavimo politikom u školi. Za nas pravila ne važe, a svi ostali moraju slepo da nas slušaju jer sve što mi kažemo jeste – pravilo. Ne blista pameću ministar. Em nije previše pametan, em siledžija.
Hajde da mu kažemo, iako možda nije dovoljno pametan da shvati, pa treba računati na to da ništa neće razumeti… hoću da kažem, uzalud mu govorimo: politika mora u škole, ako hoćete da imate obrazovanje koje je relevantno za društvo i državu (nije isto, ministre, nije isto). Ona u škole mora ući i kao predmet i kao praksa. Ne razume ministar šta mu govorimo, znam, pa ćemo mu nacrtati. Jedan jednostavan crtež za našeg plošnog Čiča-Glišu na mestu ministra prosvete.
Kao predmet, politika treba da uđe u škole jer se tiče života učenika kao i njihovih roditelja, kao i svih drugih ljudi. Politika, dakle, shvaćena kao zajednički rad i dogovaranje o tome kako ćemo živeti kao kolektiv, kako ćemo zajedno utvrditi šta su nam ciljevi i prioriteti, te kako ćemo rešavati opšte probleme od kojih nam zavise životi. To je prvi nivo – naučiti decu u školi šta je politika i čemu treba da služi. To se može uraditi na primerima, a može se objasniti i apstraktno.
Drugi nivo – pošto jednom nauče, shvate, usvoje ispravno razumevanje politike, na aktuelnim primerima iz svakodnevnog života pokazati kako se vodi politika i kakve su njene direktne posledice. Pa pitati decu šta bi oni uradili u sličnoj situaciji, ako im se učini da politička rešenja iz primera nisu možda najbolja i ne rade za dobrobit svih članova zajednice. Kako to mislite, pita ministar. Evo, na primer, litijum.
Na litijumu deca sve mogu da nauče o politici: od toga šta znači biti kompetentan za neku temu, do toga kako se postavljaju prioriteti i na osnovu njih donose odluke. Na koncu, kako se izračunavaju dugoročne štete i koristi, kao i rizici, za svaku moguću odluku ponaosob. Jer, neće ovaj ministar i njegov šef upropastiti samo naše živote, ako im dopustimo da kopaju, a nećemo. Oni bi kopanjem bitno uticali na – to jest temeljno bi uništili – živote upravo današnjih srednjoškolaca i osnovaca.
A da tu decu niko ništa nije pitao, pa čak im nije ni dozvolio da barem znaju šta im se sprema. To je loša škola. Dobra škola je – deco, šta vi mislite, je l’ treba da se kopa ili ne treba? Pa deca knjige u šake, informišu se, razmisle, izračunaju šta treba izračunati i kažu – ako kopate, odosmo mi. Ili – nećete kopati, ta budućnost koju hoćete da pregazite više je naša nego vaša. Uh, dobro, malo smo skrenuli s teme, da se vratimo ministru.
Neeeeee, urla ministar. To ne može. Šta ne može? Ne može politika u škole kao predmet, a pogotovo ne aktuelna politika kao predmet analize. Zašto? Zato što politika nikako ne može biti zajednička stvar i nikako se ne može voditi za dobrobit svih. Politika je da bude onako kako moj šef i ja kažemo, a svi ostali nas poslušaju bez obzira na to da li se s tim slažu ili ne, i bez obzira na to da li će i njima biti dobro kao nama, a znamo da neće. Ako ne poslušaju, sankcije.
Tako je jednostavno, toliko jednostavno da o tome ne treba ni razgovarati, a kamoli pričati o tome u školi. To se uči na primerima, a ako zapne, uvek je tu sila, nasilje, batina, da se utuvi lekcija u neposlušnu glavu. Čas u školi čisti je višak. Tako se roje misli o politici u školi u toj ne previše blistavoj ministarskoj glavi koja sanja da bude direktor škole. Neka ga s njegovim „mislima“ i snovima. Mi ćemo sad o praksi.
Kao praksa politika mora ući u škole tako što će se postaviti institucije i procedure za političke dogovore o tome, na primer, šta su prioriteti škole i kako bi škola mogla biti bolja nego što jeste. I još, ako bismo i mi sad malo da sanjamo, za dogovor o tome šta u školi treba da se uči. Zapravo, mi politiku već imamo u školama kao praksu. Od saveta roditelja do izbora predstavnika odeljenskih zajednica, pa do zajedničkih tela nastavnika, roditelja i đaka. Sve je to, dakle, politika na delu.
Samo što nije, jer ne da ministar koji sanja da bude direktor. Sve i da su procedure demokratske za izbor članova školskih tela, to se mene ne tiče, jer će na kraju u svakoj školi biti baš onako kako moj šef i ja kažemo. Ali, ministre, ti i tvoj šef pojma nemate kakvo je stanje u svakoj školi ponaosob, a i inače pojma nemate, pa ne možete onda znati ni šta je tim školama potrebno. Ooo, odgovara ministar, ali mog šefa i mene nije uopšte briga da u školama bude bolje.
Mi hoćemo poslušne škole iz kojih izlaze za činjenice i argumente slepi i gluvi glasači za našu stranku. A to nećemo dobiti ako se u školama nauči da se demokratski misli i da se demokratski rešavaju zajednički problemi. Sve ste pogrešno shvatili, vi mislite da su nam škole potrebne zbog kompetencija i znanja, a nama su zapravo potrebne samo za to da što duže, a ako je ikako moguće večno, ostanemo na vlasti.
Eh, ministre, pa ne može to, smrtna smo bića, niko od nas nije večan. Dobro, toliko pameti imam da to shvatim, pomirljiv je ministar, ali je stvar u tome da hoćemo da budemo barem večniji od vas i da vam zagorčavamo živote do samog vašeg kraja. Hm, kako stvari stoje, to bi vam možda i moglo poći za rukom. Ako vam mi dopustimo. A nećemo.
***
Nema svrhe razgovarati dalje s… ministrom. Pa se vratimo za trenutak u prošlu školsku godinu, na samom početku nove školske godine. Ta školska 2024/2025 ostaće zapisana u istoriji srpske prosvete kao prva godina u kojoj smo dobili pravu školu. Prvi put, od kada postoje škole u Srbiji, deca su dobila obrazovanje kakvo priliči dobroj školi.
Samo što ga nisu dobila u školi, nego na ulici. Što samo govori da školske zgrade same po sebi nisu neophodne za školovanje. Dovoljni su dobri učitelji, na ulici ili u školi, svejedno. I posvećeni đaci. Ako politika treba da bude u školi, a treba, da ponovimo, i kao predmet i kao praksa, onda su deca to dobila od svojih učitelja, nastavnika i profesora u tih herojskih par meseci prošle školske godine.
To znamo mi, ali to shvataju i ministar i njegov šef, koliko god da su inače… dobro, recimo to ovako, koliko god da ne blistaju od pameti. I umesto da se raduju, jer se uprkos njihovoj zloj volji, nekompetenciji i nesposobnosti ipak dogodilo nešto dobro, oni bi sad to da zatru. Jer, nije stvar samo o teorijskom i praktičnom savladavanju i usvajanju politike i političkih veština.
Reč je i o samopouzdanju, o sticanju vere da se nešto može učiniti, da i od nas zavisi kako će izgledati naša zajednica. Toga se plaše ministar i njegov šef. Jeste, jer ne blistaju od pameti.
Ali, to je njihov problem. Mi imamo svoje probleme. Prvi je, hoće li se dobre obrazovne prakse od prošle godine ponoviti i u ovoj godini? Ministar radi sve da tako ne bude. On računa, ako odstranim buntovnike i kolovođe, škole će opet biti pasivne i umesto da iz njih izlaze samosvesni, demokratski nastrojeni članovi zajednice, opet ćemo dobiti poslušne robote.
Ne sme mu se dozvoliti da realizuje te bolesne snove.
Drugi problem je pronalaženje radnih mesta za otpuštene nastavnike i direktore. Najbolje bi bilo da se svi vrate u škole, neke druge. Što nije nerealno. Nema dovoljno nastavnika, škole teško pronalaze zamene, pa bi se trebalo nadati da će svi koji su ostali bez posla ipak brzo da se vrate u (neke druge) škole. Što bi bila ujedno i dobra i loša vest. Dobra po nastavnike, da imaju posao.
Loša po đake, jer će ostati bez nastavnika na koje su se navikli i stekli poverenje u njih, pogotovo prošle godine. Ali, treba deci objasniti, vrlo jednostavno i brutalno. Recimo ovako: deco, ministar vas mrzi. I ne želi vam ništa dobro u životu. A ako baš i nije tako, onda sasvim sigurno ministra nije briga ni za vas ni za vašu dobrobit kasnije u životu.
Vi ste za ministra samo instrumenti, i to potrošni, u borbi za ostanak na vlasti. Jeste, to je surova istina. Ali, dobar nastavnik zna da se deci mora govoriti istina – kao što im se uveče, pred spavanje, čitaju i surove bajke – jer je to najsigurniji način da se politika na ispravan način uvede u škole. A ona u školama mora biti, kako god okreneš.
To jest, ona u školama već jeste. Samo što imamo dobar i loš način da uvedemo politiku i držimo je u školi. Ministar se, kao pedagog izvrnut naglavce, upro da dâ primer lošeg političkog obrazovnog rada u školi. Na nastavnicima je da ispune svoju korektivnu ulogu i izvedu decu na ispravan (politički) put, kako to i inače dolikuje ozbiljnim i posvećenim prosvetnim radnicima.
Hoću da kažem: pred nama je obrazovno izuzetno izazovna i uzbudljiva 2025/2026. S dobrim šansama da postane i veličanstvena, što zavisi samo od nas.
Peščanik.net, 02.09.2025.
Коментари
Постави коментар