Dejan Ilić: Škola ili ulica
Kako se, pobogu, dualno obrazovanje vratilo na dnevni red, nije mi jasno. Nije bilo nijednog razloga za to. Od pompeznog najavljivanja i pokušaja da se ono uvede pre nekih desetak ili možda više godina, ta je tema potonula, sasvim zasluženo. I sada se niotkuda vratila. Vratio ju je, naravno, Vučić. Izašao je s planom za Srbiju.
I u tom planu je jedna od pet tačaka obrazovanje. I u toj tački, ako je verovati vesti ili Vučiću, svejedno, samo su dve konkretne stavke – ulazak stranih visokih škola u Srbiju, što Vučić zove otvorenost prema svetu (hej, on, kralj izolacija, zalaže se za otvorenost prema svetu), i dualno obrazovanje.
Treba uraditi sve, pa i moliti se kom god bogu, kad nam je već ovaj „srpski“ brutalno okrenuo leđa, da Vučić ne dođe u priliku da realizuje bilo šta od tih pet tačaka, niti bilo šta drugo, kad smo već kod toga, a među njima pogotovo tačku o obrazovanju. Naravno, o tome da posle gotovo deceniju i po na vlasti, on izlazi sa svojim planom „reforme“ kao planom za spas Srbije… dakle, zaista, šta o tome…
To je sasvim identično onome što je Sofija Mandić napisala u tekstu pod naslovom „Uglješa protiv Uglješe“. Tako bi se i izloženi plan mogao nazvati – Vučić protiv Vučića. Jer, kada posle bezmalo 15 godina na vlasti on izađe i kaže da Srbija mora da se menja, i da se neke stvari moraju ispraviti ili raditi bolje, on to priča o sebi, a ne o nama. I kaže, zapravo, sve sam radio loše, ali sada ću bolje.
Naravno, samo budala bi mogla da mu poveruje i sad je pitanje da li u Srbiji ima dovoljno budala da se Vučiću dozvoli još neko vreme na vlasti posle kog će on reći – sve smo radili loše, moramo da se menjamo i moramo bolje nego do sad. Da smo mi neko ogledno dobro na kome se školuju kadrovi, pa i nekako. Ali, čak i tako, koliko je godina potrebno Vučiću da bilo šta shvati i razume?
Naravno, ne mari Vučić za to kako Srbija izgleda, što se njega tiče, svi bismo mogli da se podavimo u poplavi za koju bi on sam mogao biti kriv, i ne bi ni trepnuo na to. Njegovo je da Srbiju pretvori u pogon za pravljenje novca za njega i njegove. Da mu više nije stalo ni do fasade, govori upravo ovaj navodni program od pet tačaka. On izgleda tako da se treba pitati hoćemo li uopšte imati izbore.
A ako ih i budemo imali, kad god, a treba se nadati – jednom, na njima se kandidati svakako neće takmičiti programima. Vučić pogotovo, jer barem toliko mozga bi trebalo da ima da može da vidi kako je njegov progam najobičnija budalaština. Siguran sam da on to zna, i siguran sam da je baš hteo da nam ponudi budalaštinu kao program.
Jer, stvar nije u programu, nego baš u budalaštini. Ne demonstrira on pamet i viziju, nego golu silu. Pogledajte ovo… (htedoh da napišem – govno, al ne ide, pa sam se uzdržao), e s tim ću na izbore i pobediću jer mi ne možete ništa, jer se u Srbiji izbori dobijaju krađom i golom silom, a ne programima i izbornim veštinama.
A opet, čak i tako nebitan i smišljeno loš program, u svih svojih besmislenih pet tačaka, nešto nam ipak govori o Vučiću. Znamo da on nema viziju, nikada je nije ni imao, i znamo da loše čita globalna kretanja, i da ne bismo imali nikakvu sumnju u to, on nam je opet ponudio nekakav program, da bi nas ponizio, naravno, ali i tako, taj program govori više o njemu nego o nama.
O njegovom neznanju i neshvatanju govori njegov program u svih pet tačaka, a pogotovo u tački o obrazovanju i pogotovo kada u toj tački insistira na dualnom obrazovanju. Sasvim kratko: u proteklih par decenija došlo je da zaokreta u shvatanju obrazovanja, čemu ono treba da služi i kako? Drugim rečima, šta bi to mogli biti legitimni ciljevi obrazovanja.
Da ne davim sad ovde o stavovima da samo obrazovanje za demokratiju ima smisla i da jedino ono može s punim pravom da bude besplatno, jer je u interesu svih da demokratska zajednica bude funkcionalna i garantuje dobrobit i pravdu za sve. Nećemo o tome, to je izvan horizonta ne samo Vučića, nego i mnogih drugih, mnogo dobronamernijih pedagoga.
Obrazovanje se pravilo za svet čija je bliža budućnost predvidljiva i deca su se u školama pripremala da kompetentno zakorače u tu manje-više poznatu budućnost. U takvom obrazovanju imalo je smisla učiti decu i nekim zanimanjima, ali ni tu ta zanimanja nisu smela biti u fokusu obrazovanja. Vremena su se, je l da, promenila.
O budućnosti, bližoj, sada znamo da ne znamo gotovo ništa. U narednih par decenija ne možemo ni da naslutimo kako će se menjati odnosi i zahtevi na tržištu rada. Ali, to je manji problem, mi sad u stvari ne znamo ni kako će izgledati planeta i kakvi će biti uslovi za život na njoj. To je promena kroz koju prolazimo već sad, u ovom trenutku.
Kako osmisliti obrazovanje za svet čija je budućnost krajnje neizvesna i više izgleda kao pretnja nego kao obećanje – to je glavno pitanje. Tim pre što se obrazovanje ne osmišljava od danas do sutra, kako to zamišlja Vučić, nego u ciklusima od par decenija. To znači da mi za decu koja danas uđu u obrazovni sistem nemamo pojma u kakvom će svetu živeti, a za njega treba da ih pripremimo.
I u toj varijanti, i dalje se dobro drži opcija s obrazovanjem za demokratiju, ali rekli smo da ta priča ovde pada uglavnom na gluve uši, pa nećemo o tome. Drugo rešenje je – glavni cilj škole je da nauči decu da uče i da rešavaju probleme. Dakle, ne da im se da neki tobožnji minimum znanja, nego da ih se pripremi da traže znanje koje im je potrebno da reše probleme s kojima će se suočiti, a koje mi ne možemo da predvidimo.
Neka to ostane ovako, u najgrubljim crtama. A mi ćemo sad da se vratimo u daleku prošlost. Početkom 20. veka o obrazovanju je pisao veliki pedagog John Dewey. On je obrazovanje video kao odraz potrebe zajednice da se održi na okupu i da opstane. To je podrazumevalo i pogled unazad, šta je ono vredno što zajednica predaje potomcima, ali i unapred, šta je potrebno da potomci budu sposobni da održe zajednicu u životu.
Potpuno je jasno da naglasak u ovoj viziji obrazovanja nije na prošlosti nego je baš na budućnosti i da je ono što se prenosi u funkciji tog budućeg života. Pošto to znamo, kako možemo opisati obrazovni trend u Srbiji? Ako je suditi po novoosnovanim univerzitetima za srpske/identitetske studije i najavljenim crkvenim univerzitetima – kod nas je naglasak na prošlosti radi prošlosti bez ikakve svesti o tome kakve veze ta prošlost ima s našom budućnošću.
Umesto toga, imamo posla s pokušajem da se neka (uglavnom izmišljena) prošlost okameni i takva, okamenjena dakle, čuva po svaku cenu u nekoj pretpostavljenoj budućnosti. To je samoubilačka vizija, ali u nekom dalekom obliku ipak podseća na neke funkcije koje bi moralo da ispunjava obrazovanje. Ali, dualno obrazovanje nije čak ni to. Ono je u svakom smislu pedagoško sakaćenje i onesposobljavanje dece da se snađu u budućnosti, čak i kad bi nam ona bila poznata.
Ako pobedi Vučićeva vizija škole, onda je jedina odbrana od takve škole da deca u nju ne idu. Jer, evo, razmislite i sami. Da li vam je bolje da vam decu mentalno osakate u takvoj školi ili da vam decu vaspitava ulica? Ja mislim da je ulica u poređenju s takvom školom bolja. A pogotovo je bolja u Vučićevoj Srbiji, gde se bogate i na čelo države dolaze sve same neznalice i uličari, da ne bude baš – kriminalci.
Peščanik.net, 08.05.2026.
Коментари
Постави коментар