Dejan Ilić: Svi/sve za nastavnike
Neka mi ne zameri čitalac što širim fokus. Silno je važan 15. mart. Tog dana bi Srbija zaista mogla da postane druga zemlja. I da odmah otklonimo svaki nesporazum: druga zemlja u smislu jake nade da bi mogla postati pristojna politička zajednica.
To ne znači da će se nešto konkretno krupno dogoditi ili promeniti baš na taj dan. To znači da bismo u subotu mogli dobiti konačnu potvrdu da u Srbiji postoji potencijal za promene nabolje i kolektivna snaga u stanju da izađe na kraj s tekućim režimom. To nema veze s nasiljem, ali svakako jeste pokazivanje političkih mišića.
Ali ima nešto podjednako važno što bi se moglo uraditi i pre subote. I ako to uradimo, biće to takođe pobeda velika kao što će biti velike kolone od stotina hiljada ljudi na ulicama Beograda. Tako velika da bi sam 15. mart mogao postati barem malo manje bitan. Što ne bi bilo loše – da se smanji pritisak nad žiteljima Srbije u vezi s tim danom. Mislim, naravno, da se uradi nešto za nastavnike. Konkretno: da se sakupi novac za njih.
Ne vidim u ovom trenutku jači politički gest, snažnije pokazivanje solidarnosti (a to nam je potrebno – solidarnost) niti efikasniji antirežimski potez od uplate novca za radnike u školama širom Srbije.
Za sad imamo barem dve adrese, zvanične fondacije, gde se može dati novac za nastavnike: Fondacija IT Srbija (http://mrezasolidarnosti.org) i Fondacija Alek Kavčić (https://fondacijaalekkavcic.org/doniraj). Pored toga, moguće je otići u neke škole i direktno dati novac za nastavnike (recimo u V beogradsku gimnaziju). Mimo svega toga, moguće je i pozvati prijatelja nastavnika i ponuditi da njegova porodica deli sve što ima vaša porodica, dok god bude potrebe da se tako ispravlja zversko ponašanje države prema nastavnicima.
Voleo bih da za zaposlene u ministarstvu redom sve, od njihovog šefa Vučića i ministarke nadole, kažem da su (u smislu moralne ukaljanosti) „svinje“, ali od toga nema neke velike koristi. Treba sada uraditi sve što se može za nastavnike, a kasnije ćemo o „svinjama“ (svinje pod navodnicima jer nam dobre svinje ništa nisu skrivile). Recimo, o „svinjariji“ da u školama koje su u obustavi, 90 odsto nastavnika nisu dobili prvi deo plata, ali da nekolicina ipak jeste.
Ministarka i njen šef Vučić rekli su da nema plate za nerad ili obustavu, što je mimo zakona, ali ipak liči na neki – istina izopačeni – princip. Ali, onda nekima koji nisu radili ipak budu isplaćene plate. Umesto po zakonu, plate su isplaćivane po spisku. A spiskove su pravili direktori, i za to dobili pun iznos prvog dela plate.
Dakle, u školi u obustavi, gde niko ne radi, i gde nema dece u učionicama, neki nastavnici ipak dobiju platu, zajedno s direktorom. Kako, ako ni oni nisu radili? Lepo, direktor kaže ko je hteo da radi a ko nije, napravi spisak dakle, i po tom spisku se isplate plate. Te direktore već smo označili kao Vučićeve dobrovoljne dželate. Sad znamo i za koje pare neko pristane da bude dželat – za bednu nastavničku platu.
Nije da to nismo očekivali, ali opet – kako od dva nastavnika koji obojica ne rade jedan dobije a drugi ne dobije platu, kada se kaže da se plata dobija samo ako se radi? Lepo: ovde se sama izjava da se hoće raditi već računa kao sam rad. Samo što stvar uopšte nije u radu, jer potreba da se kaže – evo, ja bih da radim, ali ne mogu jer nema dece u školi a i sve moje kolege ne rade, nije izjava o želji da se radi, nego je zapravo zakletva na vernost Vučiću. I sama ta zakletva je dovoljna da se dobije plata. A direktori su zaduženi za spiskove „pedagoga“ lojalista.
Kada majmuni iz redova tekućeg režima prete da će sve privatizovati, oni jednostavno lažu. Oni sve već jesu privatizovali i ponašaju se kao da je samo njihovo. Pa tako i škole. Dobićeš platu ako si mi veran i polušan, kažu oni. Zamislimo sad te pedagoge koji na to pristaju: koliko oni imaju solidarnosti za svoje kolege i šta vide kao glavnu poruku za svoje učenike?
Da li se u Srbiji živi od svog rada ili od izdaje i kolaboracije s kriminalnim režimom – šta kažu oni? Jeste, to je retoričko pitanje s očiglednim odgovorom; ali nije tako očigledno – zašto dopuštamo da takvi ljudi rade u školama?
Ovaj režim našim parama kupuje sebi poslušnike. Postoje samo dva načina da se to zaustavi. Jedan je da prestanemo da plaćamo porez, komunalije, struju – sve što se sliva na račun države. To je moguće ali je teško ostvarivo, baš kao i generalni štrajk, iz sličnih razloga. Drugi način je da pored onoga što se već daje državi izdvojimo dodatni novac kako bismo podržali nastavnike.
To sasvim jednostavno znači pravljenje paralelne države. Naspram korumpirane, kriminalne države postaviti ispravnu državu koja se stara za dobrobit svojih žitelja.
Država košta, a sad tačno znamo i koliko – taj iznos jednak je iznosu ukradenih nastavničkih plata. Ako to uradimo, prikupimo novac i zaštitimo nastavnike i istovremeno postavimo temelje za drugačiju, bolju školu od ove poslušničke na kojoj insistira režim, dobro ćemo proći na više načina. Bez ulaska u direktan nasilan sukob s tekućim režimom, napravićemo u samom srcu političke zajednice prostor slobode i nezavisnosti od kriminalne države.
Ohrabrićemo dalje i sve ostale da pokažu neposlušnost iskvarenoj vlasti, a samoj vlasti oduzeti poluge za ucenu žitelja Srbije. I sve to za nekoliko nastavničkih plata.
Ako je suditi prema prvim reakcijama, mnogi kolektivni akteri (političke stranke, fakulteti…) kao i pojedinci (od ljudi u inostranstvu, preko sportista, do roditelja i drugih žitelja Srbije) već su stali u red da uplate novac. Što znači da smo na pragu pobede i pre 15. Kao i to da su odrasli konačno rešili da pokažu da su u stanju da svoju sudbinu uzmu u svoje ruke, mimo svoje dece.
Peščanik.net, 11.03.2025.
Коментари
Постави коментар